Koji je konačni cilj ljevice?

Kada promatramo ljevicu i desnicu, važno je uočiti gdje se njihove ideje nalaze na vremenskoj lenti. Desnica se načelno zalaže za vrijednosti koje bi trebale vrijediti od početka, neovisno u što one evoluiraju u budućnosti. Desnica se zalaže za svojevrsne startne pozicije. Life, liberty, property, kako bi rekao John Locke. Privatno vlasništvo, vladavina prava, dobrovoljno udruživanje i razdruživanje.

Ljevica se s druge strane fokusira na budućnost, na outcome. Ljevica si je zacrtala društvo kakvo želi, te koristi svu opresivnu moć države kako bi usmjerila društvo u tome smjeru. Najpoznatiji fiktivni primjer lijevog društva je Marksova komunistička utopija; društvo bez klase, rase, nacije, novca i privatnog vlasništva, gdje su svi sretni, solidarni, ujedinjeni. Sva roba i usluge su “besplatni”, ljudi proizvode po svojim mogućnostima te konzumiraju po svojim potrebama. Za potonju viziju znamo da je pipe dream te je rijetko čuti ozbiljnog ljevičara (ako takvi uopće postoje?) da se otvoreno bori za takvo uređenje. Stvarno društvo kojem ljevičari teže je puno morbidnije.

Što ljevičari žele? Za početak –Monopol nad svim uslugama i dobrima.

I.

Što su stranka ili političar ljeviji, oni nužno žele više monopola.

Svima dostupno javno zdravstvo, uz državu kao jedinog pružatelja zdravstvenih usluga. Svima dostupno školstvo uz državu kao jedinog pružatelja obrazovnih usluga itd. Ista stvar za pružanje usluga proizvodnje i dostave el energije, interneta, plina, komunalnih usluga, zaštite, riješavanja sporova, osiguranja itd. Ako odemo još malo ljevije, čujemo zagovaranje nacionalizacije poljoprivrednih površina po sovjetskom modelu, popraćno uvođenjem državne proizvodnje i distribucije hrane, itd.

Ključno obilježje državne kontrole spomenutih sektora je element prisile. Svi bi trebali biti prisiljeni „kupovati“ spomenute Državne usluge putem poreza. Postavlja se pitanje: ukoliko je Država zbilja superiorna u pružanju spomenutih usluga, zašto se boji konkurencije? Razlog je jasan: Država naprosto nije dobra u pružanju usluga. Ona je tromi, nefleksibilni entitet te je prisiljena silom uzimati od ljudi kako bi financirala svoje operacije.

Kako bi zaštitila svoj monopolni položaj, Država se pravda narativom da ukoliko Država nebi imala monopol nad spomenutim uslugama, siromašni građani si ih nebi mogli priuštiti. Proučimo tu tvrdnju detaljnije:

Zašto na zapadu Država ne proizvodi i ne dijeli cipele svojim stanovnicima? Cipele (obuća općenito) su užasno važne za normalan život, posebno u urbanom okruženju. No ipak, čak i najsiromašniji slojevi stanovništva, imaju pristup cipelama (ili kojoj god obući). Kako je to moguće?

Zamislimo da živimo u svijetu gdje su prve tvornice cipela bile državno vlasništvo. Zamislimo da smo odrasli u državi gdje cijeli život mislimo da samo Država može proizvoditi cipele. I sad, zamislimo da neki subverzivni zagovornik tržišne ekonomije, svetogrdno predloži da se industrija obuće privatizira i deregulira. Koji bi bili argumenti opozicije?

“Cipele su suviše kompleksne da bi se prepustile privatnom sektoru”

„Kako će privatnici logistički izvesti nabavu materijala sa svih krajeva svijeta?“

„Što je sa siromašnima? Kako će si siromasi priuštiti obuću ako ju Država ne će proizvoditi?“

On mrzi djecu i siromašne!“

Pošto znamo kako svijet funkcionira, razumijemo da su to gluposti. Industrija obuće funkcionira sasvim prihvatljivo bez državne intervencije. No iz nekog razloga, smatramo da bi to bilo drugačije kada je riječ o pružanju zdravstvenih i obrazovnih usluga. O obrazovanju sam već pisao, pa bih na kratko dao par primjera vezanih uz zdravstvo.

Zar nije apsurdno smatrati da je tržište moguće širokim masama dostaviti smartphone; izuzetno kompleksne uređaje koji su bili skoro pa nezamislivi pred 15 godina, te istovremeno smatrati da je tržište nesposobno jeftino osobi izvaditi krv i dostaviti ju u labaratorij po klijentovoj želji?

Kako je Walter E. Williams objasnio, ljudi nemaju pritužbe na relativno neregulirane usluge privatnog sektora; na računala, automobile, ishranu, odjeću. Ljudi se najviše žale na usluge koje su pod državnom kontrolom, na ophođenje sa birokracijom, na zdravstvo i školstvo. Američko obrazovanje i zdravstvo je užasno skupo, ne zato jer je privatno i neregulirano, već zato jer je pod kontrolom države. Država garantira studentske kredite i tako pumpa cijenu školovanja, Država užasno regulira medicinske usluge i farmaceutske proizvode, te su zato ljekovi u SAD-u 100 puta skuplji nego u Indiji a operacije 5 puta skuplje nego u Singapuru. U slobodnom tržištu, naručili bi ljekove preko Ebaya, izravno iz Indijske tvornice ljekova.

No naravno, ljevičari će tvrditi da Država naprosto mora biti upletena u ta polja jer u suprotnom, što će siromasi?

Uzevši u obzir ranije spomenute primjere polja gdje država nije toliko aktivna; esencijalne stvari poput hrane, odjeće, obuće, smartphonea i ostale potrošačke elektronike, hladnjaka, mikrovalnih pećnica, prijevoznih sredstava i usluga prijevoza.. su, vjerovali ili ne, dostupne i pristupačne “siromasima”! Ukoliko bi se zdravstvo i školstvo kompletno privatiziralo, za očekivati je da će se diferencirati po kvaliteti, što je sasvim normalno. Neke osnovne škole i ambulante će biti bolje od drugih.

Da li želimo živjeti u društvu gdje neki voze Golf II a neki Mercedese S klasu, ili u društvu gdje svi voze dvocilindrene Trabante. Uz smanjenje poreza te privatizaciju i deregulaciju zdravstva i školstva, lako je moguće da će siromasni te usluge plaćati manje nego što ih trenutno plaćaju kroz drugi najveći PDV u Europi.

II.

Osim monpola nad uslugama i dobrima, ljevičari žele hijerarhijski monopol.

Koliko god klasični liberali i libertarijanci naglašavali individualca i individualizam, ljudi naprosto nisu u potpunosti samostalne i izolirane jedinke. Ljudi su društvena bića te stvaramo kontakte s drugim ljudima kako bi kvalitetnije živjeli. Nasljeđujemo imovinu i znanja od naših predaka te ostavljamo novu imovinu, znanja i spoznanstva budućim naraštajima. Milton Friedman je svojedobno u debati rekao da smo prije svega obiteljsko društvo, primjetivši kolike su žrtve ljudi voljni napraviti kako bi njihovoj obitelji i njihovim genetskim nasljedncima bilo bolje.

Slobodni ljudi skloni su udruživanju u dobrovoljne grupe istomišljenika. Oni su slobodni udruživati se, razdruživati ali i diskriminirati nepoželjne od ulaska u socijalni krug, i u tome nema ništa loše. Ukoliko žene žele raditi jogu bez muškaraca ili muškarci imati ribolovni klub samo za mkarce, imaju potpuno pravo diskriminirati po spolu ili po bilokojoj drugoj osnovi (npr starost).

Hijerarhija je prirodna i zdrava pojava. Obitelj, poslovne organizacije, i ostali oblici dobrovoljnog asociranja u sebi sadržavaju hijerarhiju samo što je negdje jače a negdje slabije vidljiva (ovisno i o kulturi).

Sve alternativni oblici društvenog organiziranja koji ne ovise izravno o državi predstavljaju konkurenciju državnoj hijerarhiji. S toga, ključna komponenta ljevice (imajmo na umu, Država = Ljevica), je reguliranje ili uništenje svih oblika protivničkih hijerarhija. Često pod izlikom stvaranja “pravednosti”.

Obitelj, odnos radnik – poslodavac, religijske organizacije, te klubovi sa kriterijima ulaska (npr gentlemen’s clubs), su zacrtane mete ljevičarskog stroja uništenja i izravnjanja.

As Harvard reaffirms its ban on single-sex organizations, female clubs will become “gender-focused,” while all-male organizations will be slapped with sanctions.

Court Rules Bakery Illegally Discriminated Against Gay Couple

Parents are outraged after a preschool in Massachusetts banned children from using the term “best friend.”

Da parafraziram Hoppea:

Konačni cilj ljevice je društvo atomiziranih pojedinaca čija jedina zajednička karakteristika je njihova ovisnost o državi

Država želi biti jedini pružatelj proizvoda i usluga i mi bi joj zbog toga trebali biti zahvalni. Država želi da samo njoj odgovaramo, i nikojem drugom covjeku, organizaciji ili božanstvu. Država želi biti entitet koji će nam slomiti noge, poklonit nam štake, te očekivati našu zahvalnost.

To je konažni cilj ljevice.

Kako se boriti protiv njega? Jednostavno. Borba protiv Ljevice je borba protiv Države. Jedno ne može postojati bez drugoga.

Moramo se zalagati za maksimalnu deregulaciju, za maksminalnu privatizaciju državne imovine, za konverziju svih instituta, ustanova, agencija i sličnih ne-trgovačkih tijela, u društva s ograničenom odgovornošću koja mogu bankrotirati u slučaju lošeg poslovanja. Za decentralizaciju, autonomiju, ukidanje što više poreza i ostalih davanja te, te pravo na opt-out iz trenutno obaveznih državnih programa.

Država je Ljevica te svaka borba protiv Ljevice mora biti borba protiv Države.

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s