Kritika marksizma

Pošto je danas 200. rođendan Karla Marxa, prigodno je da napišem nešto o njemu.

“Duh progoni Europu – duh komunizma“ – Karl Marx

Kao okorjeli antikomunist, jasno je da sam protivnik marksizma i velike većine ideja za koju se moderne stranke daleke ljevice zalažu. Moderni ljevičari su rak na tkivu društva i kočnica prosperiteta, te svoj antagonizam prema njima ne tajim. No prema samom Marksu, prisiljen sam da u svom nastupu budem malo blaži. Na Marksa promatram kao na pojedinca sa zanimljivim idejama uzevši u obzir mjesto i vrijeme gdje se nalazio te globalna zbivanja iz toga vremena. Marksova razmišljanja iz tog vremena nisu problematična već je problem u modernim ljevičarima koji i dalje nastoje oblikovati moderni svijet po Marksovim točkama. Uzevši u obzir da je prošlo više od 150 godina od objave Komunističkog manifesta, imali smo dovoljno vremena za promatranje kako se društvo razvija uslijed ubrzane industrijalizacije, kako ljevičarska ideologija funkcionira u praksi, te prelazak država iz industrijskog u post industrijsko doba.

Ono što se smatra Marksizmom, tj. njegovi filozofski, ekonomski i sociološki zaključci su pre opširna tema za pokriti u jednom postu, no rekao bih da je sukus (ili narativ) Marksizma sljedeći:

Povijest čovječanštva je povijest klasne borbe, tj. odnos onih koji posjeduju imovinu i onih koji ne posjeduju. Onih sa čizmom i onih pod čizmom. Prvobitna ljudska društva su imali sistem nalik primitvnom komunizmu, gdje su se dobra u potpunosti dijelila na razini plemena. U plemenu je vladala nekakva sitna hijerarhija no sav output stečen radom se ravnopravno dijelio. Nakon toga nastupa ropstvo i nastanak krupnog zemljoposjedništva. Ono evoluira u kmetstvo. Kmetstvo je obilježeno imućnim feudalcima i kmetovima koji rade na feudalčevoj zemlji te zauzvrat dobiju dio prinosa. U gradovima vladaju cehovska udruženja. Masovna proizvodnja nije prisutna te se dobra proizvode manualnim radom.

No, početkom 19 stoljeća, dolazi do presedana u ljudskoj povijesti. Strojevi postaju sve korišteniji te se javlja nova društvena klasa. Industrijalci iliti Buržuazija. Pod okriljem liberalizma, buržuazija oduzima društvenu premoć od aristokracije. Feudalni sistemi se gase diljem europe a biti plemićkog podrijetla gubi na svojem značaju. Sredina je 19 stoljeća i društvo se dijeli na tri klase: seljaštvo, radništvo (proleterijat), i industrijalce (Buržuaziju).

Prema Marksu, nadolazeći trend je vrlo problematičan. Strojevi mogu proizvesti mnoštvo jeftine robe te sitni zanatlije diljem svijeta neće moći konkurirati industrijskoj proizvodnji robe. Zanatlije, sitni obrtnici, ljudi koji proizvode sami za sebe; njihovi alati će postati beznačajni te će biti prisiljeni raditi za buržuaziju koja posjeduje strojeve (znane kao sredstva proizvodnje ili privatna imovina). Vlasnici strojeva će na temelju rada proleterijata ostvarivati profit. Tj izvlačiti će višak vrijednosti. Naime, kada su zanatlije i obrtnici u gradovima obavljali poslove, zadržali bi svu dobit, a u novom društvenom uređenju, sva dobit ide kapitalistu koji radnicima isplaćuje satnicu. Drugim riječima, radnici su eksploatirani jer ne dobivaju sav output koji proizvedu.

Kako nitko ne može parirati strojevima, i kako će kapitalisti htjeti dodatna tržišta, neizbježno je da će kapitalisti željeti otvoriti cijeli svijet za poslovanje te samim time porobiti cijeli svijet jer nitko ne može parirati niskoj cijeni njihovog industrijskog outputa. Kako bi tržišta bila pripremljena za dolazak jeftine robe, matične države industrijalista će biti prisiljene koristiti imperijalizam, kako bi omogućili ne smetan priljev industrijske robe.

Tijekom cijelog procesa, kapitalisti će se okrupnjavati a obični ljudi robovati za njih. Bez vlastitog stana, bez vlastite privatne imovine, jedina garancija njihove ljudske egzistencije je plaća koju dobivaju od kapitalista.

Uzevši u obzir sve spomenuto, Marksova ideja je sljedeća:

  • Privatnu imovinu treba podruštveniti, te zabraniti daljnji privatni posjed iste.

  • Sve klasne, rasne, bilokakve razlike, treba ukloniti.

  • Državom bi trebala zavladati diktatura proleterijata.

  • Tržišnu ekonomiju treba zamjeniti planskom.

Revolucija mora biti globalna, jer produktivnost privatne imovine iz ne-socijalističkih područja predstavlja opasnost.

Nakon što socijalizam zavlada svijetom, države se raspadaju, radništvo će se lijepo dogovoriti kako voditi privredu i društvo, te će čovječanstvo stupiti u svoju posljednju fazu –komunizam.

. . .

Uzevši u obzir Marksovo vrijeme, romantični nacionalizam i Europske ratove, Dickensove opise industrijske distopije, Europski imperijalizam u Aziji; za Marksovo razmišljanje iz tog vremena mogu shvatiti da je začeto iz benevolentnih razloga, željom za boljim svijetom. No u današnje vrijeme, kada imamo zadnjih 150 godina case study-a, možemo zaključiti da Marks naprosto -nije bio u pravu. No duh komunizma i dalje progoni svijet.

Nakon ne baš ugodnih godina industrijske revolucije, kvaliteta radnikovog života pa tako i njegov životni vijek su iz desetljeća u desetljeće bili bolji. Henry Ford je uveo osmosatno radno vrijeme kako bi imao produktivniju radnu snagu te bio poželjniji poslodavac. Kasnije je nastupilo fleksibilno radno vrijeme koje je perjanica svake imućnije firme. Ne treba zanemariti ni rasprostranjenost klima uređaja, koje je napravilo više za radništvo neka cijela kumulativna povijest sindiklanog pokreta.

Nadalje, svjetsko gospodarstvo nije dominirano od strane nekoliko velikih firmi. Velike tech firme o kojima čitamo svaki dan na vijestima su se uzdigle do tog mjesta u manje od 20 godina. Osim toga, mnoštvo je firmi koje su nekoć bile na popisu S&P 100 a danas više ne postoje. Kreativna destrukcija kapitalizma osigurava da loše firme umiru te da nebrojne nove niknu, koje se možda u budućnosti nađu na popisu najvećih. Ali samo ako kupci odaberu to.

Uspijeh pojedinog kapitalista ovisi o dobrovoljnoj odluci potrošaća da kupi njegov proizvod. Radni uvjeti u industrijama nisu homogeni. U kaotičnom svijetu privatnog sektora, firme se moraju potruditi ponuditi što bolje uvijete rada svojim radnicima. Plaća radnika je kod svake firme koja posluje s dobiti, niža od outputa kojeg radnici proizvedu. Tu treba naglasiti dvije stvari:

1. Svaki čovjek ima mogućnost otići na selo i kultivirati vlastitu poljoprivrednu površinu. U slučaju gdje ljudi procjene da im je isplativije prodavati svoj rad radom u privatnoj firmi, oni će se dobrovoljno odlučiti za taj odnos. To je što razlikuje današnji rad od ropstva i feudalizma. Siromaštvo, patnja preživljavanje nije nusprodukt današnjeg svijeta, ono je ljudska stvarnost, no zahvaljujući razvoju civilizacije i prosperitetu koji je došao s njome, ne moramo biti lovci sakupljači ili sitni poljoprivrednici već možemo prodavati svoj rad i tako živjeti kvalitetnije nego što su kraljevi živjeli pred dva stoljeća.

2. Marksova „eksploatacija“ je zapravo vremenska preferenca. Kako se radnici moraju prvi namiriti, neovisno o stopi naplate potraživanja firme, radnička plaća predstavlja diskontirani iznos, te iznos umanjen za rizik kojega svaki poduzetnički poduhvat nosi. Profit je nagrada koja u pravilu dolazi nakon nekoliko godina poslovanja (izlazak iz doline smrti), te predstavlja motivaciju svima koji misle da mogu doprinjeti potrošaćima. Za više o tome, kliknite ovdje.

Kao što je rečeno, ljudi imaju pravo otići na selo, kultivirati vlastitu zemlju i živjeti autarkično. No neka ne misle da će im ljevičari oprostiti to. Komunisti stavljaju seljake pod veliku sumnju. Naime, prema Marksu i Lenjinu, industrijski proleteri su nosioci revolucije, jer su u potpunosti ovisni o kapitalistu, ali seljaci nisu ovisni o nikome (osim ako rade za bogatijeg seljaka iliti kulaka). Kineski komunsti su seljaštvo smatrali svojim nositeljem revolucije, dok su seljaci u SSSR-u bili svojevrsni klasni neprijatelji te Boljševici nisu oklijevali ubijati ih kemijskim oružjem. O samoj ekonomiji i životu u SSSR-u i ostalim socijalističkim tvorevinama ovdje nećemo raspravljati jer je o temi sve rečeno.

. . .

Marksistička analiza klasnog sukoba bi bila točnija kada bi se klasa kapitalista zamjenila s Državom. Odnos građana i države nije dobrovoljan odnos te samim time ne stvara zajamčenu obostranu korist. Istu sumnju možemo staviti na sve prisilne odnose. Samim time, odnos građanstva i države je usporedan s odnosom kmeta i feudalca ili roba i gospodara. Kapitalisti vam ne mogu provaliti u kuću i uhititi vas. Najgore što mogu napraviti je ponuditi vam radno mjesto ili proizvod. Industrijalci nisu zavladali svijetom. Štoviše, sve napredne države ulaze u post industrijsko doba. Današnje sredstvo proizvodnje su računala i mobiteli. Što će marksisti napraviti po tom pitanju?

Marksizam je bio zanimljiv skup ideja, no poput fiziokratstva, trebao bi završiti na smetlištu povijesti. Piši – propalo!

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s