Problem državnog monopola nad policijom

Jedan od najočiglednijih i najvažnijih ljudskih impulsa je onaj za zaštitom. Bilo to vlastitog tijela, samopoštovanja, ugleda, privatne imovine, vlastite obitelji ili dragih ljudi. Kroz ljudsku povijest, pa i danas, breme zaštite pada na nas same. Policija nije tu da nas štiti a tržište zaštitarskih službi nepristupačno je malom čovjeku. Kako smo došli od toga da smo odgovornost samozaštite prebacili sa sebe na državni monopol koji nas zapravo ne štiti?

Dr. Hans Herman Hoppe u ovom isječku predavanja iz 2006. godine iznosi vrlo zanimljivu kritiku državnog monopola nad policijom i pravosudnim aparatom te pojašnjava kako bi industrija zaštite funkcionirala na slobodnom tržištu.

Premisa je vrlo jednostavna. Konflikti nastaju jer su dobra oskudna. Najoskudnija dobra su naša tijela jer svatko ima samo jedno tijelo. Svatko ima interes zaštiti svoje tijelo i svoju imovinu te je za to uglavnom najbolja samoobrana i individualne mjere opreza. No, pošto je jedan od razloga nastanka civilizacije činjenica da je specijalizacija rada bolja od čiste autarkije, logično je da će se pojaviti specijalizirani servisi koji će ljudima pružati zaštitu.

Državna zaštita
Policija ne štiti nas. Policija štiti establišment.

Ukoliko svi plaćamo policiji da štiti nas i našu imovinu; dobivamo li od njih kompenzaciju kada nas netko pokrade ili napadne, tj. kada policija zakaže? Primjer oprećnih ekonomskih inicijativa nam daje Dr. Hoppe primjerom njegovog prijatelja kojemu je u Italiji ukraden auto. Kada je oštećena osoba upitala policiju što će napraviti po tom pitanju, njihov odgovor je bio “Zapisati ćemo krađu”. Možda pronađemo auto, možda ne.

Na koncu je auto pronađen od strane istražitelja osiguravajuće kuće kod koje je oštećenik bio osiguran. Primjer ekonomske inicijative je jasan.  Osiguravajuća kuća ima ekonomsku inicijativu čuvati vašu imovinu da ne mora platiti odštetu. Državna policija nema dužnost obeštetiti vas.

Monopoli su štetni. U uvjetima monopola, kvaliteta usluge opada a cijena usluge raste. Monopol je situacija u kojima jedan ponuđač usluga ne dopušta ulazak drugim konkurentima u njegovo polje. Pobjeda za policiju, gubitak za građane.

Tržišna policija i sigurnosne usluge
S toga, u hipotetskim uvjetima bez državne policije, za očekivati bi bilo da će primarna ponuda zaštite proizlaziti od sigurnosno-osiguravajućih firmi. Usluge zaštite i osiguranja su usko povezane te je tom prirodnom paru razdor napravljen uvođenjem državnog monopola. Zanimljiva ilegalna posljedica državnog monopoliziranja zaštita te raskola između zaštitne i osiguravajuće djelatnosti je pojava mafijaških reketa. Iako bi obrtnik bio kažnjen i od strane mafije i od strane države ukoliko im ne plati zaštitnu ratu, kod mafije je barem postojala mogućnost konkurencije tj. da birate klan koji će vas cijediti.
Kada bi zaštitno-osiguravajuće tvrtke bile legalne, snažne i usporedive sa svojom snagom državnoj policiji, one bi nastojale ponuditi što atraktivniju ponudu svojim klijentima. Osim toga, firme moraju čuvati svoj brend.

Ukoliko policija ne obavi svoj posao dobro, nikom ništa. Oni su redarstveni i sigurnosni monopolist te ne postoji neka druga policija kojoj se možete obratiti. Za razliku od privatnih firmi, gdje bi loše obavljen posao ili skandal narušio njihovu reputaciju. Pri biranju zaštitarsko-osiguravajuće firme koja će vas čuvati, jasno će biti naglašeni uvjeti, obveze i prava suradnje. Trenutno smo svi prisiljeni plaćati policiji iako ne znamo sva naša prava te uvjete tog odnosa. Osim toga, trenutno financiranje policije je na temelju neefikasnog one size fits all pristupa, koji potpuno negira individualne sigurnosne potrebe. Isti obujam zaštitarskih i osiguravajućih usluga ne treba osobi koja solo živi u stanu od 30 kvadratnih metara te vlasniku tvornice koji ima pet kuća na različitim lokacijama koje iznajmljuje turistima.

Zaštitarske firme sa određenim policijskim ovlastima (para-policija) je prisutna po nekim američkim kvartovima kao dodatna razina zaštite uz postojeću policijsku silu. Prednost tog pristupa jest da koliko niste zadovoljni s jednom firmom, možete unajmiti drugu.

Kada bi porezi bili manji te se proračun državne policije smanjio, kvartovi, zgrade, općine itd, bi porezom nalik na komunalnu naknadu plaćali za usluge sigurnosti zaštitarskim firmama koje bi odgovarale u slučaju provala, pijanih huligana koji remete mir ili vandalizma. Kao i s komunalnom naknadom te pričuvom, oni koji imaju manje bi plaćali manje; što je i logično, jer imaju manje vrijednu imovinu pa bi im sigurnosna premija bila niža.

Osim što odgovaraju za štetu očinjenu vama i vašoj imovini, sigurnosno-osiguravajuće firme se nebi zamarale (trošile naš novac) tzv. zločinima bez žrtve (victimless crime). Prostitucija, pušenje krive biljke ili igra pokera za novce u zadimljenom podrumu kvartovske gostionice. Spomenuti činovi bi tak i tak trebali biti u potpunosti dozvoljeni jer ne predstavljaju neposrednu opasnost ljudima u okolini.

Inače, povijest nudi pregršt primjera para-policijskih i privatnih firmi sa policijskim ovlastima te modernijim ustrojem i efikasnijim djelovanjem. Razumljivo je da je u jednu ruku teško zamisliti privatne organizacije koje bi danas mogle parirati modernoj policiji no to je isključivo zato što je to tržište bilo zatvoreno za vanjsku konkurenciju. Ukoliko odemo 150 godina u prošlost, situacija je bila drugačija. Eugene François Vidocq, otac moderne kriminologije je ujedno bio osnivač prve moderne privatne detektivske firme.

Wikipedija navodi nekoliko njegovih postignuća:

“Vidocq is credited with having introduced record-keeping, criminology, and ballistics to criminal investigation. He made the first plaster casts of shoe impressions. He created indelible ink and unalterable bond paper with his printing company. His form of anthropometrics is still partially used by French police.”

Za detaljiniji pregled Eugenove ostavštine, pogledajte ovdje.

Nekoliko desetljeća kasnije, Pinkerton Detective Agency je postao perjanica privatne policijsko-detektivske industrije, zloglasan među ljevicom zbog njihovih sukoba sa štrajkašima.

Od čuvara do ugnjetavača
Sigurnosni monopoli su djelomično nastali u malim plemićkim državama. Kako bi kraljevski dvor povećao svoj prihod, nametnuo je da svatko mora plaćati cijenu zaštite. Taj monopolistički pristup tržištu zaštite je ujedno poslužio kao dobar motivator za osvajačke ratove. Što više ljudi pod monopolom, to više poreznih prihoda. Onoga trenutka kada na nekom teritoriju građani postanu prisiljeni plaćati za sigurnosne usluge od jednog ponuđača, oni ne postaju zaštićeni, već postaju žrtve eksploatacije. Jedan od očiglednijih primjera policijske uloge kao ugnjetavača a ne zaštitara je provođenje stroge kontrole nad sredstvima samoobrane. Ukoliko biste ste vi htjeli osigurati i dobivati usluge zaštite od privatne sigurnosne kompanije; vaša mjesečna rata bi trebala biti manja ukoliko posjedujete oružje i certifikat da znate baratati istim.

No zašto policija, čija je uloga navodno štiti vas, ne dopušta puku da se zaštiti sam? Odgovor znate.

Što učiniti?
Iako je danas poprilično nezamislivo napraviti potpunu tranziciju sa javne policije na privatne zaštitarske firme, neki od koraka kojima bi trebalo težiti su:

  1. Privatiziranje javne imovine i površina
  2. Povećanje zaštitarskih ovlasti pri čuvanju privatne imovine (u dogovoru sa vlasnikom privatne imovine/površine)
  3. Normalizirati ulogu privatnih zaštitara kao arbitara u slučaju spora u zajedničkoj imovini (ukoliko susjedi puštaju glazbu u jedan ujutro, da je normalno zvati agenciju zaduženu za čuvanje zgrade/kvarta da ih umjesto policije upozori. U skladu s ustavom zgrade)
  4. Olakšati građanima pristup oružju

Dakle, klasični starve the beast pristup te osnaživanje pojedinaca; smanjivati ulogu države te dopustiti/ovlastiti privatni sektor da popuni vakuum. Naša sigurnost je pre važna da bi se isključivo prepustila državi.

Advertisements

2 comments

  1. To je sve cudnovati eksperiment koji nigdje i nikada nije pokusan. U XIX stoljecu su dvojica bradonja tvrdili da ce svi problemi drustva biti rijeseni ako se ukine privatno vlasnistvo. Na zalost, njihova suluda ideologija je bila politicka verzija krscanske religije, pa su nasli dovoljno vjernika spremnih na sve, kako bi njihovu mastariju proveli u djelo.
    To sto govore Hoppe i Friedman je ravno ukidanju drzave i nije nigdje pokusano. Rezultati tog socijalnog eksperimenta mogu ali i ne moraju biti onakvi kakvima ih predvidjaju Friedman i Hoppe. Za sada, smatram da je drzava nuzno zlo koje treba smanjiti do minimalne moguce mjere, ali ne manje od toga. Smatram da bi takav eksperiment s organizacijom drustva bio neodgovorno igranje s ljudskim sudbinama i da bi ga bilo moguce provesti samo uz veliku kolicinu nasilja. To stvar automatski diskvalificira kao neozbiljnu.

    Like

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

w

Connecting to %s