Protiv “besplatnog” (visokog) obrazovanja

Iako naslov specifično naglašava autorovo protivljenje javnom VISOKOM (i višem) obrazovanju, vjerujem da se moja kritika može primijeniti prvo na srednje škole pa potom i na osnovne. Po pitanju ove reforme obrazovanja podržavam inkrementalni pristup; započeti s visokim obrazovnim institucijama, pa srednjim pa (možda) s osnovnim.

Obrazovanje u javnim visokim institucijama RH je relativno solidno. Postoje bolji i lošiji javni fakulteti kao što postoje bolji i lošiji privatni fakulteti. Ovdje neću tvrditi da je obrazovanje u privatnoj obrazovnoj instituciji nužno bolje od obrazovanja u javnoj instituciji. Svugdje u svijetu postoje dobri i loši, privatni i javni fakulteti. Za početak, moramo biti svjesni da obrazovanje u RH funkcionira po principu centralnog planiranja. Kurikulum, upisne kvote, vrste škola i smjerovi koje škole nude, proizlaze od strane centralnih planera iz Ministarstva obrazovanja, slično tome kako je Komitet za centralno planiranje pisao petogodišnje ekonomske planove u SSSR-u. Problem na koncu leži u lošoj alokaciji resursa i inferiornosti centralnog planiranja u odnosu na tržišne sile.

Napravimo ugrubo podjelu i recimo da se visoko obrazovanje u RH dijeli na STEM studije i društvene studije. Bez potrebe da tražim statistike, zna se da su kod nas pa i svijetu traženiji inženjeri strojarstva i programeri nego filozofi i pravnici.

Zašto onda država našim novcem financira društvene studije? Pretpostavljam da postoji neki iracionalni strah da ukoliko država ne financira društvene studije, da će najednom nastati deficit spomenutih zanimanja. Kada bi država na jednom prestala subvencionirati društvene studije te se broj studenata FFZG, EFZG i FPZG u sljedećoj godini prepolovi -ne bi se dogodila nikakva katastrofa. Bolje da si pedeset studenata samo plati svoju dekadenciju na FFZG-u nego da porezni obveznici subvencioniraju dekadenciju za njih sto. Ukoliko bi ljudi iz svog džepa trebali platiti željeni studij, promislili bi bolje što upisati. Time bi se izbjegla situacija gdje mama Ankica tjera svog klipana Peru da nakon srednje tehničke škole upiše politologiju „tek tolko’ da ima fakultet“. Pero će nakon završenog studija FPZG vjerojatno opet otići u tehničke vode jer su vješti majstori traženiji od politologa. Tako je Pero, umjesto da nakon srednje malo ponovi drugi Kirchhoffov zakon, RLC spoj i potraži negdje praksu, potratio poreznim obveznicima 100 000+ kn. Ali nije Pero kriv, i nije njegova mama kriva. Kada država nešto dijeli „besplatno“, bilo bi šteta ne iskoristiti to. Samo što država to ne bi smjela dijeliti „besplatno“. Subvencioniranje visokog obrazovanja je u jednu ruku i regresivno jer su djeca bogatijih i obrazovanijih sklonija daljnjem školovanju nakon srednje škole, pa tako imamo situaciju u kojoj siromašniji ljudi plaćaju školovanje djeci imućnijih.

No što je sa STEM zanimanjima? Zasigurno nam trebaju liječnici, farmaceuti, razni inženjeri itd. Trebaju, i zato će studenti zainteresirani za ta zanimanja puno lakše dobiti kredite, stipendije i ostalu pomoć za završetak studija. Situacija je trenutno toliko naopaka da država aktivno kažnjava studente koji rade i pritom zarada „previše“. Država bi za studente trebala omogućiti fleksibilnije radne uvjete, lišiti ih poreza te poticati mlade ljude da svojim radom plate svoje troškove.

Dakle što napraviti?

Za početak razmotrimo što ne bismo trebali napraviti:

Država nikako ne bi smjela garantirati studentske kredite. Veliki problem Američkog obrazovnog sustava je što federalna vlada garantira studentske kredite. Fakulteti to iskorištavaju kako bi napumpali cijenu svojih studija te su njihove usluge skuplje nego što bi bile u slučaju čistih tržišnih uvjeta. Kada država ne bi garantirala kredite, smanjila bi se potražnja te bi fakulteti bili prisiljeni spustiti svoje cijene. Osim toga, garantiranje kredita pridonosi problemu promicanja upisa na bezvrijedne studije.

Milton Friedman se zalagao za obrazovne vaučere. Ukoliko država želi obrazovati svoje stanovništvo, ona ne treba graditi i posjedovati zgrade, sportske dvorane itd., već neka pruži studentima vrijednosni vaučer kojeg oni mogu iskoristiti u obrazovnoj instituciji po želji, bilo javnoj ili privatnoj. Ta ideja bi izjednačila privatne i državne fakultete te bi se izbjegla nelojalna konkurencija koja trenutno postoji, u kojima se ogromni novci poreznih obveznika koriste za investiranje u javne fakultete dok se privatni studiji moraju platiti u potpunosti iz vlastitog džepa. Privatni fakulteti i škole zbog toga moraju zauzeti položaj na tržištu da su „lakši“ od državnih kako bi mogli parirati državnima u privlačenju klijentele. Vaučeri to rješavaju, no ne rješavaju problem prekomjernih upisa na društvene fakultete te su na koncu vaučeri opet financiraju novcima poreznih obveznika. Vaučeri su marginalno bolje rješenje u odnosu na trenutnu situaciju.

Rješenje je jednostavno. Prekinuti financirati javne visoke obrazovne institucije i neka fakulteti sve svoje troškovi namire od svojih studenata. Fakulteti pritom mogu ostati pod okriljem države no dodatna stvar koja se može napraviti je koristiti fakultete kao pregovaračke žetone. Npr., kada bi država odlučila prestati financirati sve religijske zajednicu, pa tako i Crkvu (što bi i trebala), može im ponuditi da Katoličko-bogoslovni fakultet postane privatno vlasništvo Crkve. (Što se mene tiče, možemo im pokloniti FFZG i FPZG). Fakulteti poput Šumarskog, Prometnog, Ekonomije mogu ostati samostalni no na koncu se mogu ponuditi na prodaju Hrvatskim Šumama ili da postanu dionička društva čiji su vlasnici financijske institucije, logističke i prometne firme itd. To je već malo naprednija ideja, te je za početak sasvim dovoljno da im se ukine subvencioniranje te da posluju u skladu s tržišnim modelom.

Dakle, dobili bismo situaciju u kojoj, nakon srednje škole, potencijalni studenti moraju dobro razmisliti što će studirati te u potpunosti sami podmiriti troškove studija. Smatram da ne bi škodilo da mladi ljudi prvo odrade godinu, dvije, prije početka visokog obrazovanja te se pritom dobro informiraju i zapitaju čime se žele baviti u životu, umjesto da iz hira „besplatno“ upišu sociologiju pa da poslije studija nose tacne na kruzeru.

Srednje škole

Gornji princip bi se kasnije mogao primijeniti i na srednje škole. Do tada, postoje problemi koji se mogu relativno brzo riješiti, a jedan od njih je ukidanje određenih srednjih škola. Npr., srednje škole za prodavače i konobare. Riječ o poslovima koji se mogu vrlo brzo naučiti raditi i sa završenom osnovnom školom ili tečajem, te za koje je trogodišnja srednja škola apsolutno nepotrebna. Kao što nemamo srednju školu za zaštitare, ne trebamo za prodavače i trgovce. Nema nikakve sramote u tome da ljudi nakon osnovne škole krenu raditi odmah te se kasnije na temelju vlastitih interesa i potreba odluče u kojem smjeru se žele dalje obrazovati. Prodavači se danas školuju primarno za rad u supermarketima. Tehnologija ta radna mjesta istiskuje, a za rad u bilo kakvoj drugoj trgovini (npr. trgovini auto dijelovima), edukacija se primarno stječe na radnom mjestu ili će se posao ponuditi nekome tko je završio školu za automehaničara.

Dakle, za početak ugasiti nepotrebne srednje škole te ne forsirati srednjoškolsko obrazovanje. Ukoliko netko ne upiše odmah željenu srednju školu (npr., popune se kvote), neka radi, nauči nešto na poslu ili vlastitom intelektualnom znatiželjom, te pokuša upisati ponovno u budućnosti. Ili ne mora upisati, već može stječi neki certifikat i raditi što god želi s njime. Ovo je ujedno situacija gdje bi bilo zgodno imati neki oblik male mature, da ljudi koji se kasnije opamete mogu ponovno pisati malu maturu te ući u srednju školu kada budu pametniji. Mala matura je također zgodna za jačanje konkurencije među školama jer bi rezultati po školi trebali biti javno dostupni što bi pomoglo pri izboru srednje škole.

Kad je riječ o osnovnim školama, moramo se pitati, do koje razine želimo imati obrazovane ljude a da pritom budu pozitivna eksternalija u obliku friedmanovskog susjedskog efekta. Premisa susjedskog efekta je jednostavna: svi imamo korist od obrazovanih susjeda. Vjerujem da je većini ljudi dovoljno da su im susjedi pismeni, da znaju bonton i opću kulturu, bez da imaju neka stručna znanja. Samim time, nemam ništa protiv javnih osnovnih škola, uz vaučerizaciju i uz mogućnost homeschoolinga tj. edukacije doma.

Konačne misli

Nakon što država prestane financirati visoke i više obrazovne institucije, ugasi određene srednje škole, te omogući mladima da si lakše financiraju obrazovanje, ne bi bilo loše da se prvih par godina ponude specijalni programi izobrazbe za tehničke vještine. Hrvatska i Europa gladuju za tehničarima i vještim zanatlijama pa bi tako djeci koja su friško završila škole za konobare i prodavače trebalo ponuditi razne tečajeve za poslove poput varioca, tokara, brusača itd. Ovo se kosi s mojom kritikom centralnog obrazovnog planiranja, no ovo smatram privremenom vatrogasnom mjerom da si mladi brže pronađu praksu ili posao.

Također jedan od razloga zašto smatram da treba umanjiti ulogu države u obrazovanju leži u tome što se javno obrazovanje nije drastično promijenilo u zadnjih 50 godina. Mladi ljudi danas više nauče preko Wikipedije, animiranih obrazovnih YouTube videa te edukativnih stranica poput Khan Academy nego što nauče u školi. Na internetu ima pregršt besplatnih predavanja sa najjačih fakulteta svijeta od najvećih živućih znanstvenika. Koga zanima, pogledati će, koga nešto ne zanima, nema te učiteljice koja ga može natjerati da nauči.

S vremenom će se još veći udio obrazovanja prebaciti na učenje uz Internet od doma te će doći vrijeme za potpunu denacionalizaciju srednjoškolskog obrazovanja, no za početak, možemo komotno započeti s visokim.

Zaključak

-visoke i više obrazovne institucije treba prestati financirati javnim novcima

-smanjiti poreze studentima, olakšati firmama zapošljavanje studenata

-smanjiti broj srednjih škola, vaučerizirati srednjoškolsko obrazovanje

-vaučerizirati osnovnoškolsko obrazovanje, omogućiti homeschooling

17965211_1280395528741906_2062732999_n

Advertisements

3 comments

    1. Mislim da bi trebala postojati alternativa obaveznom osnovnoškolskom obrazovanju u obliku školovanja doma, kao što francuska ima. Obrazovati vlastito dijete je roditeljska obveza, pa tko ga ne želi slati u školu neka ima dužnost sam ga školovati.

      Ništa s vaučerima kod ljudi bez djece. Ne bi bili pošteđeni financiranja vaučera jer bi se financirali nenamjenskim putem, dakle iz općeg poreza, kao što se i danas školovanje financira. Samo što bi proračun ministarstva obrazovanja bio značajno niži nego što je sada.

      Like

      1. dužnost školovanja? je li učiti dijete kositi travu od osme do osamnaeste godine konstituira školovanje, ili imaš na umu državni kurikulum koji bi roditelji morali prolaziti s djetetom?

        shvaćam da bi troškovi bili niži, ali zašto i ljudi bez djece ne bi dobivali vaučere za financiranje obrazovanja koje bi mogli potrošiti recimo na skijalištima?

        Like

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s