Protiv minimalne plaće

Kada je riječ o minimalnoj plaći, u Hrvatskoj se uglavnom priča za koliko bi minimalna plaća trebala biti povećana. Rijetko (u stvarnosti -nikada) će se političar oglasiti da minimalna plaća ne bi smjela postojati jer čini više štete nego koristi.

Za početak, potrebno je promijeniti percepciju. Na minimalnu plaću ne bi trebalo gledati kao na minimalni iznos koji bi napaćeni Hrvatski proletarijat trebao dobiti na ruke svaki mjesec, već na ono što makroekonomski minimalna uistinu plaća je; oblik centralnog ekonomskog planiranja u kojem se zabranjuje razmjena rada za novac, ispod određenog iznosa. Minimalna plaća nije nešto što država „daje“, ona je zabrana.

Vjerujem da političari na minimalnu plaću gledaju kao na svojevrsnu svetu kravu, na nešto što samo treba njegovati i povisivati, neovisno o realnim efektima takvog ograničenja. Većina glasačkog tijela bi se vjerojatno zgrozila nad prijedlogom da se minimalna plaća ukine. Sveta krava, tradicionalno štovana, no ne previše shvaćena u punoj širini svojih implikacija.

Objasniti ću ukratko zašto bi minimalnu plaću trebalo ukinuti. Uostalom, svete krave čine najukusnije hamburgere.

Što se mene tiče, bilo bi dovoljno staviti graf agregatne ponude i potražnje, te objasniti da povećanje cijene rada smanjuje potražnju za radom (veća cijena -> manja potražnja) no pošto je institucija minimalne plaće toliko neispravno ukorijenjena u društvenoj percepciji, potruditi ću se diskreditirati ju iz više razloga.

I.

Minimalna plaća (točnije rečeno: zakonski propisana minimalna plaća) je sama po sebi oblik kontrole cijena. Ukoliko smo (mi, normalni ljudi) prihvatili da je kontrola cijena proizvoda i najamnine štetna i kontraproduktivna mjera, koja dovodi do nestašica i distorzija na tržištu, logički je vrlo ne iskreno, ne primijeniti iste rezultate na ograničavanje cijene rada. Minimalna plaća istiskuje iz tržišta rada upravo one u čiji bi prilog navodno trebala raditi; neiskusne, mlade, siromašne, neobrazovane.

Zamislimo sljedeću situaciju: fizički radnik srednje kvalitete može na tržištu prodati svoj rad za mjesečni iznos od 3000 kn, a lošiji radnik (slabiji, neiskusniji) može prodati svoj rad za 2800 kn. Potencijalni poslodavac, kojemu je dovoljan lošiji radnik, jer je riječ o relativno laganom poslu, bi u normalnim uvjetima zaposlio lošijeg radnika i platio ga 2800 kn. Lošiji radnik nije obrazovan i nema radnog iskustva pa je spreman raditi kako bi nešto naučio, stekao nekakav novac te će se baciti u potragu za boljim poslom, čim stekne iskustvo i čim mu se ponudi bolji poslodavac.

No zamislimo sada da se uvede minimalna plaća od 3000 kn. U ovom slučaju, i lošiji i srednje kvalitetan radnik nude svoj rad po istoj cijeni. Poslodavac će u tom slučaju rađe uzeti srednje dobrog radnika jer zašto bi za istu cijenu uzeo lošijeg radnika?

II.

Povijest minimalne plaće je usko vezana uz diskriminaciju. O tome su izdašno pisala dva sjajna afro-američka ekonomista, Thomas Sowell i Walter E. Williams.

Zamislimo sljedeći primjer. Prosječna cijena sata rada u Alabami je 10 dolara. Većina bjelačkog stanovništva ne želi raditi ispod te razine. No crnci su voljni raditi za 8 dolara. Poslodavci rasisti se onda nalaze u dilemi: zaposliti bijelce (bijelce preferiraju) ili zaposliti crnce, koji im nisu dragi, no putem njih će ostvariti veću ekonomsku korist tj. profit. Vidimo da čak i rasistički poslodavci imaju jako dobar razlog zaposliti crnce jer se u suprotnom lupaju po vlastitom džepu. No moćan političar se sjetio kako ukloniti spomenutu dilemu te natjerati firme da ne zapošljavaju crnce; tako da uvede minimalnu plaću od 10 ili više dolara, te će time i crnci i bijelci nuditi svoj rad po istoj cijeni. Crnci su tako izgubili jedini način da mogu konkurirati bijelcima, te rasistički poslodavci bez previše razmišljanja zapošljavaju bijelce.

Mudri političari su onda naprosto odlučili uvesti rasne kvote poslodavcima pri tome ignorirajući prethodni problem. Država se u tom slučaju ponaša kao krkan koji sve kućanske probleme rješava izolir trakom.

S gornjom pričom se također može razumjeti glupost zakona o spolnoj diskriminaciji. Ukoliko neke firme preferiraju zapošljavati muškarce, žene u tom slučaju mogu ponuditi svoj rad po inicijalno nižoj cijeni. Uvođenjem zakona o zabrani tzv. spolne diskriminacije koji diktiraju da se radnici moraju isto platiti neovisno o spolu, žene gube svoje jedino sredstvo pregovaranja te im je zapošljavanje dodatno otežano. Podsjetnik još jednom da su najteže pogođeni upravo oni najranjiviji -oni bez iskustva.

III.

Koliko bi minimalna plaća uopće trebala iznositi? Kada političar populist kaže da će podignuti minimalnu plaću te kaže neku cifru. Što mislite, kako je on došao do tog iznosa.. zašto baš taj iznos? Ukoliko političar naprosto *zna* kolika bi trebala biti cijena rada, dali ujedno zna kolika bi trebala biti maksimalna ili minimalna cijena čelika ili kubični metar drva za ogrjev? Odgovor: ne znaju.

Pretpostavka da je propisivanje minimalne plaće loše je logički konzistentna kada se pokušava razvući do svog logičkog ekstrema. Zamislimo da je nekim čudom radna snaga jako jako jeftina. Da za pravi sitniš možete platiti radnika. Nezaposlenost bi bila eliminirana jer ne samo da bi firme zapošljavale ljude, već bi i svako domaćinstvo imalo radnike. Vjerojatno bi i samci unajmili nekoga da im kupuje namirnice i čisti po stanu. Zamislimo sada da se polagano uvodi i povećava minimalna plaća. Zamislimo da minimalna plaća iznosi 2000 kn. Nezaposlenost bi počela rasti. Naime, neka bakica je mogla platiti radnika 1500 kn, no ne može ga platiti 2000 kn. Zamislimo sada da je minimalna plaća 3000 kn. Obrti, male firme bi počele davati otkaze jer ne mogu poslovati sa profitom. Zamislimo da je minimalna plaća 5000 kn. Pa da je 10000 kn. Mislim da je svima sada jasno da bi to dovelo do općeg kolapsa ekonomije i bujanja rada na crno. Rad na crno je i danas prisutan. Ujedno su prisutni neformalni aranžmani gdje poslodavac radniku isplati propisanu minimalnu plaću a ovaj mu mora na ruke vratiti par stotina kuna. Ti bi problemi bili riješeni kada bi se naprosto mogao sklopiti ugovor gdje radnik radi za manje. Jest da je to „loše“ što radnik radi sada za manje, no rast nadnica mora biti utemeljen u ekonomskom rastu i razvoju a ne državnim ograničenjima. Pravo pitanje nije na koliko propisati minimalnu plaću već kako stvoriti uvjete gdje će cijena rada rasti? (ovako)

IV.

Štetnost minimalne plaće bih demonstrirao i na sljedeći način. Zamislimo fiktivnu općinu A i općinu B. Općina A se nalazi u Istri te u njoj 5% zaposlenih radi za minimalac. Iz toga vidimo da na veliku većinu zaposlenih minimalna plaća nema nikakvog utjecaja te je samim time nepotrebna. Zamislimo sada općinu B, koja se nalazi u jugoistočnoj Slavoniji. U njoj 40% zaposlenih radi za minimalnu plaću. Trebalo bi biti poprilično jasno da u tom slučaju dobar dio radne snage ne radi, iako bi htio, zbog umjetnog pravila nametnutoga od države. Ukoliko čak 40% ljudi, radi za minimalnu zakonski određenu plaću, u toj općini ne samo da bruji nezaposlenost, već i rad na crno, neplaćeni prekovremeni sati rada, vraćanje dijela plaće poslodavcu i slični neformalni aranžmani kojima tržište zaobilazi državne restrikcije.

Birokrati ne mogu potezom pera promijeniti zakone ekonomije, jednako kao što ne mogu promijeniti zakone fizike.

V.

Portal Learn Liberty je sjajan izvor ekonomskih informacija te nudi pregršt članaka koji demontiraju ljevičarske i intervencionističke mitove. Objavili su kratak i jasan članak u kojem analiziraju korelaciju Europskih država sa propisanom minimalnom plaćom te nezaposlenosti mladih. Podatci su preuzeti od Eurostata.

789

Kao što je vidljivo iz grafa, države sa zakonima o minimalnoj plaći imaju veću nezaposlenost (što ne bi trebalo iznenaditi nikoga). Kritičari tvrde da spomenuti graf ne daje cijelu sliku jer su sindikati u državama bez minimalne plaće znatno jači te oni kolektivnim pregovaranjem određuju cijenu rada, te samim time minimalna plaća nije potrebna. Argument je djelomično točan; neke države bez minimalne plaće, poput Švedske, imaju snažne sindikate, no to i dalje ne znači da postoji minimalni iznos za koji bi osoba koja nije član sindikata trebala raditi, tako da nije riječ o pravovaljanom argumentu na ovu temu.

VI.

Spomenuli smo da su mladi ljudi jedna od dobnih skupina teže pogođena zakonom o minimalnoj plaći. Vlada Zorana Milanovića, koja je pustošila Hrvatsku 2011-2016, pokušala je indirektno zaobići ekonomske nepravilnost nastale zakonski propisanom minimalnom plaćom uvođenjem Zakona o poticanju zapošljavanja.

Pa zakon kaže:

„Ovim se Zakonom, s ciljem jačanja zapošljivosti i poticanja zapošljavanja, uređuju uvjeti za ostvarivanje prava na olakšice poslodavaca pri zapošljavanju nezaposlenih osoba bez radnog iskustva u zvanju za koje su se obrazovale, odnosno dugotrajno nezaposlenih osoba.“

Zanimljivo. Čini se da ne postoji nikoji način kako pomoći mladim ljudima da pronađu prvi posao osim da država potiče i donosi zakone.. poput npr. ukidanja minimalne plaće? Kao i u većini slučajeva, populizam je jači od činjenica.

VII.

Jedan od češćih argumenata za minimalnu plaću je tvrdnja da minimalna plaća potiče potrošnju te da je ta potrošnja dobra za ekonomiju. Iako uvođenje minimalne plaće nije optimalno riječenje, ono će ipak dovesti do veće potrošnje, što će dovesti do snažnijeg bujanja ekonomije, što će na koncu opravdati postojanje minimalne plaće. To naprosto nije točno. Potrošnja nije glavni uzročnik dugoročnog ekonomskog rasta i razvoja. Uzročnik toga su kapitalne investicije koje se uglavnom financiraju iz štednje. Bilo da je riječ o osobi koja štedi i investira u poduzetnički pothvat, ili osobi koja oroči svoju štednju te banka posudi taj novac nekoj drugoj osobi koja želi pokrenuti poduzetnički pothvat. Povećanje minimalne plaće i potrošnja koja proizlazi iz toga bi možda bila dobra kada bi ljudi višak novaca od reda ulagali u dionice i korporativne obveznice, a ne u sitni hedonizam i uvoznu elektroniku.

Za jednostavni primjer, zamislimo sljedeće: što je dugoročno bolje za ekonomiju? Da seljak sve svoje novce potroši u obližnjoj krčmi te na lake dame, ili da štedi za nove stroj koji će mu povećati produktivnost? Prva opcija će dovesti do porasta BDP-a, no štednja za buduću kapitalnu investiciju će povećati realno ekonomsko blagostanje.

VIII.

Jedina *donekle* dobra stvar koja proizlazi iz povećanja realne plaće je ubrzana robotizacija radnih mjesta.  Naglašavam *donekle* jer na račun najranjivijih članova društva, no glupi zakoni rijetko imaju dobre posljedice.

U 2014, generalni direktor McDonald’sa, je javno podržao povećanje minimalne plaće. Pa tako direktor Don Thompson izjavi:

“McDonald’s will be fine,” he said at the early May speech. “We’ll manage through whatever the additional cost implications are.”

Zašto bi direktor fast food firme javno podržao podizanje minimalne plaće kada je nisko plaćena i neiskusna radna snaga ponajviše zastupljena u industriji brze hrane? McDonald’s je imućna firma. Oni mogu podnijeti troškove podizanja minimalne plaće. Osim toga, oni mogu priuštiti robote koji zamjenjuju radnu snagu. No tko ne može priuštiti robote, tko ne može podnijeti dodatne troškove osoblja? Manji konkurenti. Male zalogajnice koje nisu dionička društva. McDonald’s je pristao na privremene gubitke za jači položaj na tržištu u bliskoj budućnosti.

IX.

Imajući sve ovo na umu, za kraj, proučimo jednu sliku:

15391351_1140819659370429_2008062425776776170_o

Ovo je slika objavljena na služenoj facebook stranici Vlade RH, 08.12.2016.

Vlada se očito želi pohvaliti ovom reformom. Na službenoj stranici Vlade piše:

„Predsjednik Vlade Andrej Plenković na današnjoj 10. sjednici Vlade Republike Hrvatske osvrnuo se na Prijedlog uredbe o visini minimalne plaće za 2017. godinu. „Želim reći da smo s obzirom na sve okolnosti i nakon provedenih konzultacija odlučili postojeći iznos minimalne plaće povećati za pet posto, tako da će on u bruto iznosu u odnosu na dosadašnjih 3.120 kuna iznositi 3.276 kuna“, kazao je.  Ocijenio je da je to važna i bitna poruka svim građanima koji nisu obuhvaćeni pozitivnim učincima porezne reforme. „I na taj način će udio minimalne plaće u prosječnoj bruto plaći isplaćenoj u Republici Hrvatskoj od siječnja do rujna 2016. iznositi 42,9 posto, što je više nego u priličnom broju drugih zemalja članica Europske unije“, zaključio je predsjednik Vlade.“

Dakle, povećanje minimalne plaće je dobra stvar? Zašto ju onda ne podignemo na 10,000 kn? Zašto? Ja sam poprilično uvjeren da premijer Plenković zna zašto bi to bio vrlo glup potez. Ujedno vjerujem da gosp. Plenković zna da većina glasača *ne zna* zašto je podizanje minimalne plaće glup potez.

Lukavo ponašanje. No ujedno vrlo nisko i intelektualno neiskreno.

Zaključak:

Zakon o minimalnoj plaći je štetan i treba ga ukinuti.

Za daljnje čitanje:

https://kapitalac.wordpress.com/2015/09/22/protiv-minimalne-place/

https://tkojejohngalt.wordpress.com/2015/10/13/protiv-zakona-o-minimalcu/

 

Advertisements

One comment

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s